Ukupno je Zvonimir Balog u Svetom Petru Čvrstecu i Svetom Ivanu Žabnu proveo deset učiteljskih (školskih) godina tijekom kojih su njegovi učenici imali nevjerojatnu privilegiju učiti od, gledano i iz današnje perspektive, velikog likovnog umjetnika i genijalnog, izvanserijskog kreatora hrvatske književnosti za djecu (naravno, ne samo za djecu, ali upravo će njome ostati besmrtan), kojeg kritika smatra utemeljiteljem suvremene hrvatske dječje poezije.
Učenici osnovne škole iz Svetog Ivana Žabna, polaznici literarne grupe, šezdesetih su se godina dopisivali s Grigorom Vitezom, tek koju godinu prije njegove smrti. Oni su čitali Vitezove pjesme, Vitez je čitao njihove, a u isto je vrijeme tim učenicima Balog predavao likovni odgoj! Pa tko ne bi htio barem jedan dan biti na mjestu tih učenika?
Balog je, radeći u školama u Svetom Petru Čvrstecu i Svetom Ivanu Žabnu, najdublji trag ostavio prije svega u likovnom odgoju učenika, no svakodnevni rad s učenicima (u Svetom Petru Čvrstecu uz likovni je odgoj predavao i hrvatski jezik), pa i živ kontakt s Vitezom i njegovom poezijom, u određenoj su mjeri nesumnjivo utjecali i na njegove književne dječje početke. Dotada je pisao za odrasle, a Nevidljiva Iva, njegova prva i najvažnija zbirka pjesama za djecu, objavljena je 1970. godine, dvije godine nakon njegova odlaska iz naše škole na mjesto urednika Modre laste! Međutim, većinu pjesama iz Nevidljive Ive Zvonimir Balog napisao je radeći još u našoj školi, kako je sam godinama poslije rekao u intervjuu Branku Pilašu: „Jedan od mojih najsretnijih trenutaka bila je jedna proljetna nedjelja. Supruga i ja predavali smo tada u osnovnoj školi u Svetom Ivanu Žabnu. Toga prijepodneva napisao sam trideset i pet pjesama za „Nevidljivu Ivu“.
Dakle, Nevidljiva Iva upravo se iz Svetog Ivana Žabna otisnula u svaki kutak naše domovine, oduševljavajući i zabavljajući već generacije učenika, čime se izrazito ponosimo, a organiziranjem Balogijade zapravo na neki način i zatvaramo krug, pri čemu se Vitezova, ali i Balogova igra ponovno nastavlja!
No Balog je učinio još jednu prekrasnu stvar: sačuvao je likovne radove svojih učenika koji su pod njegovim mentorstvom sudjelovali na raznim likovnim izložbama! Riječ je o ukupno 260 radova koje nam je velikodušno ustupila draga nam gospođa Ljubica Balog, supruga Zvonimira Baloga i također bivša učiteljica u školama u Svetom Petru Čvrstecu i Svetom Ivanu Žabnu. Radove brižno čuvamo, a prvi smo ih put, nakon više od 40 godina, ponovno javno izložili na 1. Danu Zvonimira Baloga 29. svibnja 2015. godine. Likovna izložba radova Balogovih učenika popraćena je tada prigodnim komentarom koji možete pročitati ovdje, a same radove možete pronaći i pogledati u Galeriji na ovoj web-stranici.
Sam Balog o svom je učiteljskom radu zanimljivo pisao u romanu Život, koji još nije objavljen, a čijih smo nekoliko ulomaka mogli čuti na 3. Danu Zvonimira Baloga zahvaljujući književnici Ladi Žigo Španić koja ga je za tu priliku pripremila.
„A sad da vidimo kako stojite s fućkanjem“, započeo sam jedan sat. „Sat i predmet koji slijedi zvat će se Fućka se meni.“
Razred se ponovno pretvorio u petardu. Praskali su od smijeha.
„Ne, gospodo djeco, nismo rekli da ćemo se smijati, nego da ćemo fućkati. Smijanje je na rasporedu sutra.“
Ostatak ulomka možete pročitati ovdje.
Danas Zvonimir Balog kao živa osoba više nije među nama, ali svojim djelima i dalje živi i živjet će među nekom novom djecom, nekim novim učenicima koji će i dalje posezati za njegovim djelima i, uvjereni smo, biti jednako uključeni u igru i jednako osvijetljeni radošću i osmijehom kao i generacije učenika prije njih. S tim se ciljem i organizira Balogijada – da se trajno njeguje uspomena na jednog od najvećih i najsvestranijih hrvatskih umjetnika uopće i da se djecu (dodatno) potiče da čitaju Baloga, da crtaju uz Baloga, da se uz njega igraju i s njime odrastaju. Time će, kao i Balog, jednim dijelom zauvijek ostati – djeca!
