NEPROCJENJIVA VRIJEDNOST IGRE I SMIJEHA

            O pisanju Zvonimira Baloga već je mnogo rečeno i napisano. Svi uočavaju dvije naglašene odrednice njegova pisanja za djecu: humor i igu. One su vrlo često povezane jer je igra u službi stvaranja humora. Znamo da je humor bitan čimbenik segmenta književnosti koji se namjenjuje djeci. Dakako postoje i tužne dječje priče, pjesme i romani, ali oni su u manjini. Ankete provedene među djecom razne dobi pokazuju da djeca gotovo uvijek daju prednost smiješnim i veselim djelima. Zato pisci kad pišu za djecu rado začinjavaju svoja djela šaljivošću i onda kada im humor nije glavna okosnica djela.

Ako promotrimo kraće prozne tekstove hrvaske dječje književnosti, primijetit ćemo da su stariji pisci najčešće postizali humor gomilanjem burnih akcija, izgrađivanjem anegdotskih likova koji su zasmijavali djecu bilo svojom nespretnošću, naivnošću, pretjerivanjem, hvalisanjem, lažima, izmišljanjima, bilo nestašlucima koji su uvijek sretno završavali. U novije vrijeme pripovjedači izazivaju smijeh gradeći sve češće priču na nonsensu, iznenađenju, dosjetkama, vicevima, neobičnom vokabularu (sleng, igre riječi), stvaranju bizarnih i apsurdnih situacija. A promicatelj takve gradbe humora je jedan od najvećih majstora smijeha u hrvatskoj dječjoj književnosti – Zvonimir Balog. Baloga karakterizira sposobnost uočavanja šaljivih strana života, ali isto tako i humoristično interpretiranje onoga što nije šaljivo u životu.

Pojavivši se 1970. godine svojom prvom zbirkom pjesama za djecu »Nevidljiva Iva«, odmah je izazvao veliku pozornost i kritike i čitatelja jer se njome prema riječima Ive Zalara[1] Balog suprotstavio tradicionalnom toku hrvatske dječje poezije i ta godina postaje bitna u razvoju hrvatske dječje književnosti. Pojavom Zvonimira Baloga u hrvatskoj dječjoj književnosti otvoreno je, dakle, novo poglavlje. Njegove su pjesme označile najradikalniji prekid s tradicionalnim jezikom dječje poezije i u potpunosti su afirmirale moderan pjesnički izričaj čije se osnovno obilježje zasniva na igri riječima i humoru. Njegov nekonvencionalni odnos prema riječima popraćen je i nekonvencionalnim izborom motiva, sklonošću prema bizarnom te odbacivanju nametnutih kalupa razmišljanja i osjećaja. Budući da je Balog svojim stvaralaštvom (naročito na području poezije) snažno utjecao na ostale pisce, danas se govori o pjesnicima balogovcima kao i o balogovskim postupcima u pisanju.

No ni u prozi Balog ne želi pisati tradicionalno. Klasičnu narativnu shemu vješto preoblikuje u igrivu nonšalantnu anegdotu. Kako prevladavaju kratke anegdote, naročito u zbirkama Ja magarac i Zmajevi i vukodlaci, mogli bismo reći da je Balog stvorio specifičnu šaljivu minipriču koja sadži elemente priče, crtice, dosjetke i pjesme. U zbirci Zeleni mravi pokazuje da ima sluha i za bajke, basne, legende, znanstvenofantastične priče i dr. Sve Balogove priče izdvajaju se od ostalih tvorevina te vrste originalnošću stila. Balog piše jezikom koji je odista svojstven samo njemu. Budući da nema velikih razlika između jezika njegove poezije i jezika njegove proze, mnogi su skloni i njegova kraća prozna djela svrstati u poeziju, što nije neosnovano, jer su mu rečenice veoma ritmične, tu i tamo srokovite, sve u svemu priče su mu građene gotovo istim postupcima kao i pjesme. Osnovna je značajka njegova izražavanja gomilanje i razvijanje nonsensa, bizarnih slika, apsurdnih situacija. Očita je sklonost dosjetkama, iznenađenju, karikiranju, ironiji, katkad i satiri. Sve su priče obavijene velom šaljivosti koja proizlazi iz bezgraničnih kombinacija što ih stvara autorova mašta. Priče su mu nepredvidive kako u sadržajnom tako i u kompozicijskom pogledu. Odvažno rušeći postojeće konvencije, vrlo uspješno zabavlja i nasmijava. Iako je osnovno obilježje vedrina, šala i igra, igra nije uvijek prisutna samo radi igre, zabave i smijeha, nego se javlja i u službi idejne poante priče. Isto tako nonsens ostaje povezan s realnošću i ne predstavlja samo zabavu, nego donosi zapravo parodiranu stvarnost.

Motive za priču Balog nalazi na svakom koraku, no najdražE mu je nadahnuće uvijek riječ. Oslobađa riječ uobičajene uloge u rečenici i daje joj nove zadatke. Balogova jezična igra (pretežito bazirana na tvorbi riječi i sintagmatici) odvija se po »pravilima« specifične nonsensne gramatike koju je vrlo uspješno sistematizirao Milan Crnković[2] oprimjerujući primjerima iz pjesama iz zbirke Nevidljiva Iva ili iz kratkih proza iz zbirke Ja magarac

Zbirka kratkih proza Zeleni mravi pojavljuje se četiri godine nakon zbirke Ja magarac. U njoj Balog kao da posustaje malo s leksičkim poigravanjima. Iako i tu nalazimo elemente leksičkih igara, oni nisu prevladavajući u zbirci. Tako se morfemima zabavlja na svoj već dobro poznat način u priči Šišmiš. Budući da je riječ šišmiš tvorbeno vrlo zanimljiva, očekivali bismo da će se igra vrtjeti oko njezinih sastavnica, ali Balog za svoju igru tu odabire sasvim druge riječi. Jedan je vol htio biti pametan, načitan i napisan pa je krenuo u školu. Kad je završio sve škole, položio je i doktorat. Tako je vo postaoDRvo. Doktorate su još dobili DRipac, DRozd, DRen, DRob, DRakula, DRonta, DRoplja, DRagulj, a osobito DRvosječa. On je doktor za obaranje stabala, doktor za jedenje sira, luka i slanine i doktor za pijenje iz boce. (...) Magistrima su postali MRav, MRak, MRvica, MRamor, MReža i MRkva. Je li to tek naivna i zabavna potraga za riječima koje počinju istim slogom ili ironična piščeva opservacija o situaciji u našim znanstvenim krugovima?

Nailazimo i na brojne primjere demetaforizacije koja je također jedna od njegovih omiljenih i uspješnih igara. Balog svojim pričama voli nasmijavati jer vjeruje u veliku vrijednost smijeha. Da osmijehom možemo mnogo toga postići u životu slikovito koristeći se demetaforizacijom pokazuje u priči Smijka: Smijka je bila svjesna vrijednosti svoga osmijeha pa se njime koristila kao novčanicom. Kad joj se htjelo jesti grožđa, Smijka bi jednostavno ušla u voćarnicu, stala ispred prodavača i nasmijala se. Prodavač je, naravno, znao što to znači. Pogledao je Smijku tek toliko da vidi kakav je smiješak, a onda, ovisno o njegovoj veličini i ljepoti, odabrao bi grozd. Ako prodavač nije imao tako veliki grozd koliko bi vrijedio osmijeh, vratio je ostatak, nasmijao se Smijki onoliko koliko je trebalo do pune mjere. I tako gradi priču poigravajući se Smijkinim smijehom do bračnog happy enda: Smijka je došla u mesarnicu kad je mesar već rasprodao sve meso. Našao se u sto muka kad je ugledao ispred sebe Smijku s rasprostrtim smijehom. U početku se zbunio i budući da više nije imao ni telećeg srca, dao joj je svoje, a kako je smijeh bio od uha do uha, mesar je pridodao još kućicu i tri jutra zemljišta. No priča još ne završava, Balog daje i svojevrsan komentar u koji je ugrađena pouka: Mnogi misle da je Smijka dala osmijeh jeftino, smatraju da je za nj mogla dobiti najljepšu ulicu u svakom gradu, Smijki je ovako ipak mnogo bolje. Jer, zamislite, da je za smijeh dobila ulicu, koliko bi samo svakoga dana morala oprati prozora. Je li to tek pohvala skromnosti ili ozbiljnije promišljanje o sreći koju ne donosi veliko bogatstvo?

U takvim pričama u potpunosti prepoznajemo Baloga leksičkog avanturista iz poezije. Doslovnim i prenesenim značenjem poigrava se i u pričama Prirodnost, Čovjek koji je imao smolu i Oštar pas. No većina ostalih priča iz zbirtke ne temelji se na leksičkoj igri.

Baloga pjesnika prepoznajemo i u naslovima cjelina zbirke (zbirka je podijeljena u šest cjelina) koji odzvanjaju veselim ritmom, a katkad su i srokoviti npr: Ako ti je prijatelj slon, moraš li i ti biti kao on, Zaveže li se mišu za rep olovka postat će mišolovka, Tko ledeno srce ima u njega je vazda zima.

Priče ove zbirke Ivo Zalar proglasio je fantastično-animalističkim pričama[3]. No u tu kategoriju mogli bismo uvrstiti samo priče iz prve tri skupine. Navikli na antropomorfan prikaz životinja u dječjoj književnosti, počevši od Ezopovih basana, klasičnih bajki zapisanih u vrijeme romantizma (Vuk i sedam kozlića), popularnih Kiplingovih priča o indijskoj džungli u kojima se odnosi među životinjama mogu shvatiti kao slika odnosa u Britanskom carstvu, nestašne Bonselsove Pčelice Maje u kojoj se na poetičan način djetetu otkriva nepoznati svijet sitnih stanovnika prirode pa nadalje uglavnom smo nailazili na podjelu na dobre i zle životinje. Prisjetimo se i životinja u djelima hrvatske dječje književnosti. Iako prirodoslovac po struci, Nazor u svojim pričama također dijeli životinje na pozitivne i negativne kao i Anto Gardaš u Pričama iz Kopačkog rita ili Božidar Prosenjak u svom filozofskom animalističkom romanu Divlji konj. Kod Baloga nema takve podjele, nego nam daje niz šaljivih suprotnosti (slon – miš, slon – mrav) i apsurdnih situacija (slon se skriva iza tratinčice, mrav se želi oženiti bukvom). Balog je u prikazu životinjskog svijeta izbjegao svako nasilje, ubojstvo, zločin i sve zaokrenuo prema šali i zabavi. Ostvario je bogatu fantastično-šaljivu antropomorfnost izrazito maštovitim idejnim pristupom životinjama u kojima se zrcale ljudske osobine. Često pod pokrovom apsurdnih životinjskih junaka ironizira i razobličava mentalitet suvremenoga čovjeka. Time se bliži basni. Uopće Balogove priče iz zbirke Zeleni mravi mogli bismo dalje dijeliti na podvrste: basnu, anegdotu, legendu, predaju, bajku, znanstveno-fantstičnu priču pa čak i didaktičnu priču. No dakako da nije riječ o klasičnim primjerima tih vrsta, nego njihovim modernističkim varijacijama. Na primjer priče koje možemo uvrstiti u basne odgovaraju toj vrsti po svojoj strukturi. Kratke su, sastoje se od dva dijela (fabule odnosno priče i pouke odnosno morala), a životinjski likovi nositeji su ljudskih mana i vrlina. Ako je tomu tako, možemo se upitati u čemu je novost, zašto to nije klasična basna? Proučavajući likove u Balogovim basnama, uočavamo da oni nisu nositelji jedne jako izražene ljudske osobine, nije ih lako tipizirati kako smo navikli u basnama. Na primjer ne bi bilo pošteno kad bismo balogovu Šarulju (likovi u pravim basnama su najčešće neimenovani) iz priče Dan za krave proglasili tipom lijenog čovjeka ili tipom sanjara. Šarulja je mnogo složeniji lik. Ona je čovjek koji razmišlja. Rekli su joj da pase travu pa će imati bolje mlijeko. Šarulja razmišlja zašto bi trebala imati bolje mlijeko. Ona traži logiku, traži smisao: Bilo bi normalnije da pasu oni koji imaju djecu. Da sami prave mlijeko. Nisu valjda bedastiji od krave. Šarulja je i čovjek koji uživa u prirodi. Ona se divi cvijeću, miriše ga i dodiruje trepavicama. Ja jesam krava, to je točno, ali takva krava opet nisam da bih popasla proljeće. Dakle Šarulja je pjesnička duša. Ona recitira: Zeleno, zeleno, zeleno, što volim zeleno. Vrlo jasna aluzija na Lorkine stihove iz Mjesečarske romance. I tu zelenu ljepotu Šarulja ne želi uništiti. Šarulja je dakle i misaona i osjećajna osoba, Šarulja je čovjek koji se izdvaja iz mnoštva, koji je drukčiji od ostalih, kojemu nije važno kako drugi žive i što drugi rade. Dakle Šarulja je u svakom slučaju znatno složeniji lik, nego li su to likovi u basnama. Suprotstavljena joj je pragamtična prijateljica Rogulja koja ostavlja iza sebe pustoš popasavši sve do korijena: ljubice, šafrane, visibabe, drijemovce, ivančice, divlju djetelinu, tratinčice, ljulj, kiselicu, piriku, maslačke i sve druge livadske trave. Rogulja je svoj vandalizam prema cvijeću i travi branila vrlo razumno: ...od ljepote se ne može živjeti, a najmanje to može jedna krava. Roguljine riječi mogle bi biti i pouka basne da je riječ o standardnoj basni. Ali nakon što Šarulja ugine zbog svoje bedastoće ili nježnosti ili suosjećanja za druga bića prirode ili opijenosti ljepotom prirode, basna ne završava, nego nas autor upoznaje sa sudbinom ostalih krava: ...njene su gojazne prijateljice završile u konzervama goveđega gulaša, kojeg su se rijetki već drugi dan prisjetili i to tek kad bi podrignuli. Otvaraju se sada nova pitanja. Je li važno živjeti pod svaku cijenu? Je li bitno kako se živjelo i kako se umrlo? Je li bolje živjeti kratko uživajući u ljepoti ili je bolje živjeti duže pa makar kraj bio vrlo neslavan? Autor se vrlo jasno opredjeljuje. A neobična krava završila je u priči gdje će zauvijek živjeti. Osim toga od njenih rogova tamburaši su izrađivali trzalice za tambure. Nije li i ova svirka što dopire ovog trena kroz prozor, izvedena rogovima neobične krave? Dakle autor je zauzeo svoj stav, a sada slijede pitanja čitateljima koja bi ih trebala ponukati da se pridruže autorovim idejama: Tko ima više od života, onaj kojeg sažalijevaju za života ili onaj kojeg sažalijevaju kad mu život mine? No ni ovdje Balogova basna ne završava iako bi odgovor na ovo pitanje mogao biti jasna pouka basne. Autor direktno ispisuje poruku kravama: Ne razbijajte rogove ovim pitanjima, ionako nikad ne ćete na njih znati odgovor. Je li to poruka čitatelju da ne razbija glavu tražeći poantu, ideju odnosno poruku priče? Balogove su Basne zapravo stupnjevite. Svaki korak dalje u čitanju navodi nas na novi zaključak, novu pouku. A mogli bismo čak i reći da Balogove pouke nisu u službi poučavanja nego prije u razbijanju ustaljene konvencije. Karakterizira ih neočekivanost i iznenađenje i katkad ostavlja čitatelje u razmišljanju izriče li nam autor neku ideju ili se pak samo poigrava smislom, besmislom i apsurdom kao što smo već u poeziji navikli na takva njegova poigravanja. Na primjer Psihijatrisjska priča završava pitanjem: Tko je u toj priči blesav: dječak, roditelji, psihijatar ili možda pisac? Čitateljima se uvijek sviđa autoironija. Budući da se Balog voli »zezati« i na vlastiti račun, čitatelj mu ne može zamjeriti kad se šali na njegov račun.

Balog će posegnuti i za formom legende, odnosno predaje. Naime znamo da ta književna vrsta često tumači uzroke kulturnim, povijesnim i prirodnim pojavama. Na primjer kako je nastao neki grad, planina, jezero itd. ili kako je nešto dobilo ime. Zbog kauzalnosti onoga što tumači, predaja ima etiološka obilježja. U priči Zašto leptir leti cik-cak Balog pronalazi uzroke kojima objašnjava način leptirova leta što mu etiološki obilježava priču, ali dodaje i eshatološka svojstva jer tumačeći način leptirova života on objašnjava smisao i krajnji cilj leptirova postojanja, odnosno govori nam o smislu i svrsi čovjekova postojanja te o konačnoj sudbini svakoga od nas. Za predaju se tvrdi da sadržajno pretendira na istinu. Ne ćemo to doslovno primijeniti na Balogovu predaju o leptiru jer njegova se objašnjenja iscrpljuju u maštovitosti koja je izraziti otklon od uvjerljivosti kojom bi se pretendiralo na osjećaj istinitosti, ali možemo svakako primijeniti na njegova razmišljanja o leptirovu životu dana u dijalogu između leptira i nekoga nepoznatoga glasa što zapravo rezultira didaktičnošću. Iako se obično govoreći o Balogovim djelima naglašava da u njega nema pedagogiziranja, to ne znači da su mu djela isključivo ludičkoga karaktera. Kao većina pisaca tako i Balog ima potrebu svoja promišljanja o životu uobličiti u literarnom iskazu, a to čini vrlo vješto.

Kao predaju bismo mogli odrediti i priču Kako je automobil dobio ime koja je prava balogovska predaja jer objašnjenje o postanku imena počiva na igri riječima. Predajom koja ne pretendira na istinu mogli bismo odrediti i priču Čovjek blatnjavih ušiju koja tumači kako je postao jelen. Ali tu priču mogli bismo odrediti i kao modernu didaktičnu priču u kojoj djecu poučavamo higijeni. Priča je puna pretjerivanja, apsurda i nonsensa. No ako se prisjetimo starih didaktičnih priča iz početnog razdoblja dječje književnosti poput priča u stihovima Heinricha Hoffmana o Janku Raščupanku, možemo zaključiti da su i one nosile u sebi mnogo nonsensnih i apsurdnih situacija. Samo što je tamo uporaba pretjerivanja i nonsensa bila uglavnom povezana uz kazne za neposlušnost i zapravo u funkciji zastrašivanja djece (što će se dogoditi neposlušnome). Balog u svojim pričama ne plaši, ne zastrašuje, nego zabavlja. No i kad nema prepoz natljivog poučavanja, smatram da su i druge njegove priče ipak i vrlo odgojne zbog snažnog strujanja humanosti iz grotesknih zbivanja.

A kakva je Balogova bajka? Na primjer na bajku će nas u mnogome podsjetiti priča »Ledeni vjetar« koja počinje vrlo stereotipno: Imao čovjek tri sina, ali još u istoj rečenici Balog dodaje kao što to biva u svakoj dobroj priči. Dakle na taj način nagoviješta da on nije pisac klasičnih bajki i da su elementi karakteristični za bajke ovdje u nekoj drugoj funkciji. Junak na samom početku biva udaljen iz doma. Vrlo čest početni motiv bajki je očeva dioba nasljedstva na samrti. Dvojici starijih sinova ostavlja nešto vrijedno, a najmlađemu nešto (na prvi pogled bezvrijedno). Najmlađemu sinu Jambreku u Balogovoj bajci otac je u nasljedstvo ostavio vjetar. Razlog takvog izbora Balog pronalazi u njemu omiljenoj igri riječima: - Ti si – reče otac slabašnim glasom – vjetropir i vjetrogonja i prikladnijeg dara od vjetra za tebe nema. Tako obdaren sin napušta kuću i kreće na put na kojemu ga očekuju razni doživljaji. No mi kao čitatelji očekujemo da je vjetar sredstvo kojim će se junak iz svoga nezavidnog položaja izvući i postići cilj većine junaka bajki (veliko bogatstvo, udaja za kraljevu kćer ili slično). Međutim, on svoju sreću nalazi u radu, posvećuje se kopanju zdenaca, jednom od najtežih poslova i to radi vrlo dobro, ali bez pomoći vjetra pa pomalo i zaboravljamo na njegovo nasljedstvo. Prema pravilima klasične bajke očekujemo da će se obogatiti, sretno oženiti ili na neki drugi način biti nagrađen, a da će njegova braća koja su bila zla prema njemu biti kažnjena. Fabula najprije ide tim očekivanim pravcem. Voda u zdencima koje junak iskopa je čudesna. Voda iz jednog zdenca djelovala je blagotvorno na one koji ju popiju: Najkrvoločniji vuci, napivši se ove vode, postajali su dobroćudni, pa su se igrali s plahom lanadi. Sve je odjekivalo od igre, cvrkuta i Jambrekove pjesme.Voda iz drugog zdenca utaživala je osim žeđi i glad, a voda iz trećeg zdenca liječila je od svih bolesti. Dakle Balog gomila čudesa što odgovara bajci, ali ti zdenci nisu donijeli Jambreku ni bogatstvo, ni ruku kraljeve kćeri, ni sreću u bilo kojem vidu. Iako je Jambrek pomogao braći, oni su i dalje zli prema njemu. Kad je Jambrek pomogao cijeloj zemlji (napokon naslijeđeni vjetar dobiva funkciju sredstva kojim junak treba ostvariti zacrtani cilj), nudi mu se nagrada da bude poglavar zemlje i to bi bio bajkovit završetak, ali Jambrek to odbija i nastavlja živjeti kao usamljenik i čudak, a vjetar rabi u neobičnu svrhu - za ribolov. Opis načina kako Jambrek lovi ribu neodoljivo podsjeća na dječje igre. Na kraju priče ostavljamo Jambreka kako poput zaigranog djeteta pomoću vjetra zaleđuje rijeku, vadi je iz korita, osovljava da stoji okomito i vadi iz leda ribe za jelo kao iz frižidera. Kako god se razvijale Balogove priče, uvijek se na kraju Balog vraća nekoj vrsti igre. U jednom razgovoru Balog je objasnio značenje igre u svojem pisanju: Pisanje je meni bilo ono što je drugim dečkima bila lopta – što im je bila igračka. Ja sam u pisanju našao mogućnost igranja. Našao sam u tome igračku koja se nije mogla potrgati, koja je, dapače, svakog dana bivala sve svježija, sve ljepša, sve privlačnija, za razliku od lutke kojoj su se mogle pokidati noge, ruke, glava – ovoj igrački se to nije moglo nikako. Osim toga za Baloga igra predstavlja jednu religiju, predstavlja nadu, ona je nagovještaj stanovitog optimizma. Optimizma bez kojeg nije moguće živjeti, bez kojeg je nemoguće raditi.[4] I upravo taj optimizam nalazimo kod njegovog Jambreka. A navedene Balogove riječi o igri zapravo najpotpunije objašnjavaju njegovu poetiku ili kako je to lijepo rekao Joža Skok: On je u pravom smislu riječi puer ludens, odnosno poeta ludens, zaigrani i razigrani dječak i pjesnik koji je manifestirao prepoznatljivu osobnu ludističku poetiku.[5]

Priču Zlatna zemlja možemo prihvatiti kao znanstvenofantastičnu priču, doduše samo po perifernim elementima (put u svemir, posjet udaljenom planetu). Dakako da se Balog ne trudi biti znanstveno uvjerljiv, nego nastoji dati zanimljive i maštovite futurističke vizije o životu. Budući da junaci sa Zemlje dolaze na planet koji je sazdan od zlata, Balog gradi nonsensnu situaciju u kojoj zemlja kojom stanovnici Zlatnog planeta oskudijevaju dobiva na vrijednosti, a zlato kojega ima u izobilju postaje bezvrijedno. Tako se Balog poigrava nonsensom logične zamjene, ali nas ta njegova kombinacija malo asocira i na mitološkog kralja Midu koji je morao proći božje prokletstvo da bi shvatio prave vrijednosti. Balogovi junaci će do istih spoznaja doći na manje bolan način od Mide, ali uz mnogo iznenađednja i čuđenja zahvaljujući nonsensu i bizarnosati kojima priča obiluje.

Balogove priče pružaju mogućnost pretvaranja i dograđivanja umjetničkog izričaja u dodiru s čitateljem. Naime mnoge njegove priče djeluju kao poziv čitateljima na nastavak igre. To su najčešće vrlo kratke priče koje bismo mogli nazvati šaljivim crticama ili dosjetkama. Na primjer pročitavši priče Naslov koji je ostao bez priče, Slatka priča, Slijepljena priča i Ideja djeca će biti ponukana da i sama nastave igru tražeći slične kombinacije koje je Balog zacrtao u spomenutim kratim pričama.

Svoju jedinstvenu poetiku koju je stvorio najprije u poeziji, a onda je prilagodio i prozi Balog je potvrdio i zbirkom priča Zeleni mravi.

                                                                                                            Dubravka Težak

 

[1] Zalar, Ivo, Pregled hrvatske dječje poezije, Školska knjiga, Zagreb, 1991., str. 86.

[2] Crnković, Milan, Portret Zvonimira Baloga, Detinjstvo br. 3, Zmajeve dečje igre, Novi Sad, 1979.

[3] Zalar, Ivo, Portreti suvremenih hrvatskih pisaca za djecu, Umjetnost i dijete br. 1, Zagreb, 1990., str. 14.

[4] Isto str. 20

[5] Joža Skok, Balogovi Zeleni mravi kao paradigma moderne humorističke književnosti, Pogovor knjizi Zeleni mravi, Slon, Zagreb, 1977.