Razgovor Miroslave Vučić i Dubravke Težak – Sveti Petar Čvrstec, 30. 5. 2018.

 

Miroslava Vučić: Draga gospođo Balog, draga moja Ljubice, draga Ksenijo, draga Ružice! Gospodine Barišić, hvala Vam puno na ovome pozivu. Pozdravljam, jasno, i ravnatelja naše škole i sve balogovce i balogovke. Učinili ste nam veliku čast što ste nas pozvali na današnje druženje i na predstavljanje romana koji je svjetlost dana ugledao prije nekoliko dana, isključivo jedino zbog ovog današnjeg dana. Ja sam Miroslava Vučić, glavna sam urednica u Školskoj knjizi i 28 godina samo pravim knjige. Ja ništa drugo ne znam raditi, samo čitati, pisati i praviti knjige. Nije bogznašta, ali nakupilo se tih knjiga u ovih 28 godina.

            Ja se točno sjećam kad mi je tata kupio Nevidljivu Ivu; izišla je u biblioteci Vjeverica, ja sam bila drugi razred osnovne škole. S istim uzbuđenjem s kakvim sam čitala Grimmove Bajke čitala sam onda Nevidljivu Ivu. Nisam ni slutila da ću jednoga dana biti urednica nekih novih rukopisa nekim piscima, pa i braći Grimm, a bogme i Zvonimiru Balogu. Sve knjige iz biblioteke Vjeverica, koje su onda izlazile u crnobijelim ilustracijama (meni se nisu sve dopale) – ja sam ih pobojala. Moja mama je rekla: „Nažalost, od malih nogu si počela uređivati knjige.“ I evo ga, ja se ne žalim, meni je zgodno, sigurno volim taj posao jer mi je omogućio da u moj život uđu zbilja veliki ljudi. Ja prijateljujem s Jane Austin, prijateljujem s Miroslavom Krležom, to su moji ljudi, to je moja familija. Prijateljevala sam dakako i sa Zvonimirom Balogom i s veseljem zapravo radila na mnogim njegovim knjigama; Zmajevi i vukodlaci, jedna od meni možda najdražih Zvonkovih knjiga jer je i bila  naša prva uredničko-autorska, zatim je uslijedio AnaTom i ja crvena šlapica. Prošle godine smo mu moja draga Ljubica i ja napravile Malu priču o velikim slovima, njegovu čuvenu knjigu koju smo stavili u novi format, s novim ilustracijama jer smo željeli zapravo da Zvonkovo djelo komunicira i s najmlađim čitateljima koji odrastaju u jednoj potpuno drugoj vrsti vizualne kulture. Ja vjerujem da je Zvonko jako zadovoljan s nama i sa izgledom svojih knjiga. Raditi sa Zvonkom i prijateljevati sa Zvonkom Balogom u redakciji školske knjige u Masarykovoj 28 na drugom katu bi otprilike izgledalo ovako: Zvonko bi došao na razgovor u moj ured, onda smo mi to zajedno čitali, beskrajno smo se puno smijali, Zvonko bi s puno teatra čitao svoju poeziju, pomalo i glumio, ali ja sam bila zahvalna publika i bez imalo zadrške sam se divila svemu što bi Zvonko napisao ili što bi Zvonko govorio. On bi se isto tako, bez zadrške i s puno ljubavi, divio mojim uredničkim prijedlozima za ilustracije i za pogovor. Jasno, ja sam uvijek upomoć zvala prve ljude, zbilja najveće profesionalce – jedna od njih je i moja draga kolegica Dubravka Težak. Evo, ona je i danas s nama unatoč virozi. Dubravka, hvala ti da smo danas zajedno na Zvonkov rođendan u Zvonkovom Čvrstecu, sa Zvonkovim prijateljima i s obitelji.

            Ja ću vam nešto vrlo kratko reći o novom romanu Ptica Ružica, prije nego što Dubravka kaže koje je zapravo mjesto Zvonimira Baloga u hrvatskoj književnosti, ali možemo ga bez problema motriti i u kontekstu europske književnosti. Ja se slažem s našim mladim voditeljima koji kažu da nije fer i da nije pravedno razdvajati književnost na onu koja je za djecu i onu koja je za odrasle. Ja s najvećim veseljem čitam i Pticu Ružicu i Nevidljivu Ivu iako imam, pa, dosta godina, ali isto tako mislim da treba početi čitati u tim mladim godinama i literaturu koja nije primarno pisana za dob od 10 godina. To nam upravo pravi pisci, pravi književnici poput Zvonimira Baloga i omogućuju, da se zapravo cijeli život čitajući igramo i da beskrajno u tome uživamo. Ptica Ružica je roman vrlo neobičan, vrlo neobična pojava u hrvatskoj književnosti za djecu i vrlo neobična pojava u kontekstu onog proznog djela, odnosno onog opusa Zvonimira Baloga koji se odnosi na prozu. Reći ću vam i zašto. Ja gotovo bih mogla ustvrditi da je hrvatska književnost dobila konačno, napokon da je dobila svog Malog Princa. Nadam se da ste svi barem jednom u životu pročitali Malog Princa; ako niste, molim vas da to učinite. Dakle, to je ona vrsta teksta, ona vrsta mudrih misli koje možete čitati cijeli život. Ovdje nije junakinja, odnosno junak ovog romana nije Mali Princ, on ne putuje nekakvom nama nepoznatom svemirskom stazom i ne boravi na nekom neobičnom svom malom planetu. Junakinja ovog romana je jedna djevojčica. Ime joj je Ružica. Ona ima 5 godina. Negdje kad je imala 4 godine odlučila je biti balerina kao i njezina mama i to je objavila svojoj mami. Međutim, nekako ju je balet vrlo brzo prestao zanimati i negdje oko petog rođendana je izjavila zapravo da želi biti ptica. Pticama je nekako dosta ugodno u životu – niti moraju jesti juhu od poriluka, niti moraju navečer prati zube, puno toga ptice ne moraju što Ružica mora. I noću, za nesna, ona bi se pomolila dragome Bogu i rekla: „Bože, zašto ti mene nisi napravio pticom? Ja bih zbilja voljela biti ptica! I samo bih letjela nebom – amo-tamo, malo bih cvrkutala, malo bih pjevala, družila bih se s drugim pticama i uopće – život je lijep!“ I jednoga dana, na balkonu, naša Ružica uzleti kao grlica i krene u šumu. Sad ne zna ona zapravo ni gdje je šuma, ne zna dobro ni letjeti, ali nekako svlada to sve nešto. Najprije na mjestu mlati krilima, ali kako je pametna, skuži ona kako to treba letjeti i leti, a uopće se ne snalazi – ona je zagrebačko dijete, živi na 11. katu, čini mi se u neboderu, nema pojma ni gdje je šuma, ni gdje je ta Medvednica ni gdje ptice zapravo te žive, ali ona krene. Već kad je ptica, ide uživati. Dođe u šumu i vrlo hrabro se počne suočavati sa životom ptice grlice u šumi. Kako je našoj grlici Ružici bilo, to ćete saznati dakako u ovom romanu Ptica Ružica, koji je objavljen isključivo jedino zbog ove današnje promocije, a veliku promociju ovoga romana, dakako, napravit ćemo u Školskoj knjizi za vrijeme trajanja velikoga sajma knjiga Interliber – nadam se da će nam vaša škola biti gost i da ćemo zajedno se sjetiti i ovog današnjeg dana i našeg Zvonka Baloga, to se moramo dogovoriti gospodin Jerko i ja i pozivam vas da nam dođete i da nam budete gosti. E, sad, kako je bilo našoj Ptici Ružici to ćete sami otkriti. Što je mene dirnulo u ovome romanu? Dirnula me… Prvo, fascinirana sam koliko Zvonko pozna ptice, šta sve zna o pticama, ne samo o grlicama, nego općenito o pticama koje žive u šumi koje naša Ptica Ružica tamo sretne. Dakako, dogodi joj se kako cijelo vrijeme se ponaša; budući da je djevojčica, ona se ponaša kao grlica. Međutim, u šumi joj kažu: „Srce moje, nisi ti grlica, nisi ti ženka, ti si grlac! Ti si mužjak! Ti imaš posla! Grlice vam žive kao partneri, u paru! Ti moraš se skućiti, moraš gnijezdo napraviti!“ Ona se nađe u panici! Kako se gnijezdo radi? Kak' bi se radilo gnijezdo? I tako krene. Pa mora se zaljubiti, mora naći partnericu… Dakle, ptica biti, zapravo sam naučila, uopće nije tako lako jer sam i ja poput Ružice mislila: „Pa šta sad, lete tamo-vamo, lijepo cvrkuću i ujutro me bude. I to im je jedini posao.“ Zapravo nije. Ptice imaju silno puno posla. I sve su korisne i postoji nekakav zakon u tom ptičjem svijetu koji mene je potpuno opčinio. Ja bih voljela kada bi mi kao ljudi prekopirali i nešto malo naučili, naučili nešto iz toga ptičjega svijeta, gdje zapravo vladaju čisti i jasni zakoni. Postoji jedan kodeks poštenja koji se ne krši. Evo, sad dalje neću, vi ćete znati to točno o čemu ja govorim. Zašto me još opčinila ova priča? Izrazito je duhovna. Baš je izrazito duhovna. Ptica Ružica na početku romana se pomoli Bogu i veli: „Bože, zašto si me učinio djevojčicom, ja bih tako voljela biti ptica!“ Ona ima čistu komunikaciju sa dragim Bogom i u trenutku kada postane ptica i kad joj je teško, ona se ponovno obraća Bogu. Dakle, jedna čvrsta, čvrsta vjera koja se provlači od prve do posljednje stranice romana. To me opčinilo na način kako to Balog radi. On nijednom nije izašao iz diskursa djevojčice od 5 godina. Ona ponekad razmišlja kao grlica Ružica, onda potom razmišlja kao grlac Ruž, ali se sjeća i svoje ljudske pameti pa onda razmišlja i kao djevojčica Ružica. Dakle, što Balog radi? On ima zapravo tri lika u tom jednom liku i nijednom nije pogriješio, ni u rodu, ni u rečenici koju može izgovoriti djevojčica Ružica, grlica Ružica i grlac Ruž. To vam je vrhunac majstorskog pripovijedanja! To ne može svatko. To zbilja ne može svatko. I meni je beskrajno žao da nisam sa Zvonkom imala prilike razgovarati o ovom romanu, ali sam, baš zato što nisam imala prilike s njim razgovarati o tome, odlučila ovaj roman slaviti, taj roman to zaslužuje, slaviti ga upravo kao jednu poruku koju nam Zvonko šalje ovim romanom. O tim porukama ćemo se razgovarati kad vi dođete do tog romana u Zagrebu na Interliberu, kad ga pročitate i onda ćete zapravo vidjeti kako nam je veliku priču zapravo ispripovjedio Zvonimir Balog. Mi, jasno, sve ove godine puste koliko je Balog bio s nama i  koliko je pisao, nismo ni očekivali ništa manje od njega, ali vjerujte mi da kao relativno dobar poznavatelj opusa Zvonimira Baloga, da me silno, silno ugodno iznenadio. Ja sam jako sretna da imamo Pticu Ružicu. Hrvatska književnost za djecu, odnosno hrvatska književnost u cjelini je ponovno dobila jedan izvrstan, izvrstan roman. Ono što je Nevidljiva Iva sedamdesetih godina značila za hrvatsko pjesništvo za djecu, to je bila prevratnička knjiga, i hrvatska poezija više nikad nije mogla biti ista nakon Nevidljive Ive, ja vjerujem da je Balog sa Pticom Ružicom to učinio sa hrvatskim romanom, odnosno prozom koja se piše za današnju djecu. Naprosto im je pokazao tko je majstor! A on je zbilja istinski majstor i beskrajno mi je drago da smo danas ovdje zajedno i da ga se sjećamo, i da ga čitamo i veseli me broj mladih ljudi koji je uključen u ovaj program, s kojim razumijevanjem i s kakvom ljubavlju, bez obzira što to njihovi nastavnici traže možda od njih, ali s velikom ljubavlju sudjeluju u ovom programu i hvala vam svima što podržavate Zvonimira Baloga, što se beskrajno trudite da organizirate ovu manifestaciju. Ja Danima Zvonimira Baloga želim dug život. I posve odgovorna vas pozivam da nas pozovete svaki put u goste. Školska knjiga će, dok je Školske knjige i dok je nas, dao Bog da budemo zdravi, biti uz vas. Hvala vam puno!

            Ja bih sad pitala našu Dubravku, koja Baloga također čita nekoliko desetljeća – Dubravka, znam da voliš Baloga, puno si pisala o Balogu, mnoge knjige koje smo radili zajedno si radila pogovor, i za Pticu Ružicu pripremaš jedan veliki pogovor i jednu veliku Zvonkovu biografiju, a ilustracije za Pticu Ružicu napravit će akademski slikar Krešimir Certić Misch. Kad bi morala reći o Balogu, ono, deset telegrafskih rečenica, koje bi to bile i gdje je on tebi na ljestvici tvojih najdražih pisaca koji pišu i za djecu i za odrasle?

D. Težak: Balog je svakako jedno međašno ime, kako si i sama rekla, jer poezija nakon Baloga više nikada nije bila, nije mogla biti ista kao što je bila prije. Naime, u svom sjećanju na Baloga krenula si od Nevidljive Ive; moja sjećanja idu još malo dalje u prošlost. Naime, kad sam bila prvi razred, onda je moj tata uređivao Modru lastu. Modra lasta je tad bila malo drukčiji časopis nego danas, danas je to od petog do osmog razreda namijenjen djeci, jel, a onda je bila skroz od prvog do osmog. Ja sam bila još jako mala, tek sam učila čitati, nisam baš još dobro čitala, ali sestra i ja smo se silno veselile kada bi tata donio novi broj Modre laste. Naravno, nije bilo ovih drugih medija kao danas tako atraktivnih i mi smo uvijek zajednički listale tu Modru lastu, a sestra kao starija je čitala naglas. I jednom tako kad smo pregledavali Modru lastu, ona je pročitala pjesmu koja se zvala Hrdrmr. Pjesma je počinjala ovako: „Pjeva cvrčak cvrk, cvrk / stara svinja kmr, kmrk / žuti mačak frk, frk…“ I sad neću cijelu čitati nego samo kraj: „U dvorištu staše / složno zapjevaše / hrdrmr, hrdrmr.“ I cijela pjesma u tom stilu. Dakle, nama je pjesma bila smiješna, bila nam je neobična, ali tada nas nije zanimalo tko ju je napisao. Međutim, kada sam se ja poslije počela baviti dječjom književnošću, ja sam se sjetila te pjesme i onda sam išla listati stare Modre laste i vidjela sam da ju potpisuje Zvonimir Balog. I kako sam tad već dobro poznavala dječju književnost, dječju poeziju, jel, shvatila sam kako su to zapravo začetci onoga što je napravio u Nevidljivoj Ivi. Tada još, to je bio broj 66 iz '61. godine, dakle tad Balog još nije bio poznati, jel, jako pjesnik i čak mi je poslije tata rekao kako su se neki čitatelji, suradnici, malo zgražali na tu pjesmu, kakva je to pjesma, ali zapravo ta pjesma – ona je bila drukčija od ostalih zato što su druge pjesme bile male priče u stihovima, o nekom dječaku, djevojčici, jel, pa neka  šaljiva poanta ili neka pouka na kraju ili pak onako lirski iskaz o, nekakvog doživljaja, prirode i tako dalje, a Balog je ovom pjesmom pokazao kako pjesma ne mora biti niti takav lirski doživljaj niti mala priča u stihovima, nego se može bazirati na igri. Upravo ono što će poslije stvoriti jer igra riječi, slogova, glasova, morfema, uopće ta igra je postala pojam za Baloga i otuda su se rodili onda ovi, kako vi, čujem već i tu djeca govore da su balogovci, poezija je postala balogovska. Tu je napravio taj veliki zaokret, potpuno jedan drukčiji stav prema poeziji, drukčije shvaćanje i upravo ono što djeci treba: djeca se najviše vole igrati pa haj'mo se igrati onim s čime možemo, s čim imamo i tako je Balog pružio, evo, ta igra riječima je recimo ono što meni uvijek prvo padne na pamet kad se spomene Balog. Kad se spomene Balog, prve asocijacije jesu poezija, ali on je napisao puno proznih djela i u mnogim proznim djelima mi imamo nekakvu penetraciju, miješanje zapravo poezije i proze, nekad je vrlo teško odrediti za njegov tekst bismo li ga stavili u poeziju ili bismo ga stavili u prozu. Uopće Balog  je zanimljiv i zato što se on ne da tako lako klasificirati. Kad govorimo o njegovim proznim tekstovima, mi ćemo u njemu naći i elemente bajke i basne i anegdote i crtice i fantastične priče, ali nijedan njegov tekst ne možemo podvesti pod onu nekakvu klasičnu definiciju bajke, klasičnu definiciju basne, jel. On voli uvijek biti drukčiji, on voli uvijek iznenaditi. On, očito je, puno toga pročitao, puno toga znao, dobro je vladao teorijom književnosti, ali se nije dao ukalupiti, nego je uvijek stvarao nešto novo, nešto iznenađujuće na temelju ovoga postojećeg. Pa tako je najprije počeo sa kraćim proznim vrstama, ali se onda odlučio i za romane. Međutim, ni njegove romane mi ne možemo žanrovski odrediti. Recimo, jedan od njegovih prvih romana za djecu, Bosonogi general, vrlo je teško odrediti. Neki kritičari smatraju da je to najbolja biografija vlastitog djetinjstva, ali to opet nije ona tipična biografija da počne od rođenja pa do zrelosti, nego se Balog tu isto poigrava s raznoraznim mogućnostima. Pa tako i u svim poslije romanima, sve do ove Ptice Ružice, on i kad razvija onako priču, kad razvija napetost, ono što djeca vole u romanu, jel, nešto se događa, nešto se iščekuje, pa ima puno iznenađenja, nekakvih neobičnih zaokreta i tako dalje, ali opet on ubacuje i u te duže svoje prozne tvorevine nekakve leksičke igre, uvijek ćemo mi naći nekakva poigravanja. Osim toga, ubacuje i ovako neka… Daje nam mogućnost da razmišljamo. Dakle njegova proza uvijek je i refleksivna, bez obzira što je u prvom redu šaljiva, u prvom redu humoristična, ali nas ona potiče i na razmišljanje. Dakle, sva njegova djela vrlo su specifična, vrlo neodrediva, ali su uvijek zanimljiva i uvijek privlačna, ja mislim jednako i djeci i odraslima.

  Miroslava Vučić: Primjerice u ovom njegovom romanu, ali i drugim njegovim pjesničkim i proznim knjigama, imate jednu rečenicu; veli Ružica, dakle petogodišnjakinja veli: „Meni je djed rekao da on kad je bio mali nije imao nijednog olovnog vojnika iako je živio u olovna vremena.“ Sad, djeca to čitaju da je djed bio jako siromašan, da nije imao igračke, mi odrasli to čitamo potpuno drukčije, jel tako, u kojem je vremenu taj djed živio? To je to o čemu upravo govoriš. Dakle, on traži zahtjevnog čitatelja bez obzira imate li pet ili sto pet godina. On ne samo da se igra, nego vas on poziva da mislite, da mislite vlastitom glavom, a da je carstvo teksta koje vam on nudi zapravo odskočna daska za dalje. I on se puno i autoreferira, i na svoja ranija djela i na druge autore i tako dakako stvara jednu svoju poetiku koju vam je jako teško slijediti. Jako je teško prepisivati Baloga, vrlo je teško biti nastavljač Balogove poezije, to se događalo negdje osamdesetih u hrvatskome pjesništvu za odrasle, to je generacija Kvorum, koja je na jedan poseban način pokušala biti epigon ove Balogove, balogovski epigoni koji su pokušali napraviti tu igru riječi. To je trajalo par godina i onda je prestalo. Prestaje sve što je moda, trendovi nisu prava književnost. Međutim, Balog je sve ovo vrijeme opstao, ja vjerujem da će trajati i da ćete kao čitatelji uživati u tome. Beskrajno me zanimaju ove dvije djevojčice koje će izvesti igrokaz prema prvome poglavlju ovoga romana. Prije nego što prepustim pozornicu njima, želim zahvaliti Dubravki na ovom lijepom razgovoru o Zvonku Balogu. Dragom gospodinu Jerku Barišiću želim pokloniti sve Balogove knjige u izdanju Školske knjige za knjižnicu Vaše škole. Evo, izvolite!