Jezični ludizam Zvonimira Baloga

(iz teksta za časopis „Riječi“)

(uz prvo obajvljivanje eseja Poezija kao slast iz autorove rukopisne ostavštine) 

  

Zvonimir Balog, autor sedamdesetak knjiga, dobitnik dvadesetak uglednih nagrada, legendarni je pisac kojem su se uvijek divili ne samo mladi čitatelji nego i ozbiljni teoretičari (Ivo Zalar, Milan Crnković, Dalibor Cvitan, Veselko Tenžera, Joža Skok i drugi). Balog je ostao u hrvatskoj literaturi na tronu kao pisac za djecu (koji je uveo u dječju poeziju začudnu igru riječi, a u prozu antididaktične priče pune lirizma i humora, naspram ustaljenih baladičnih priča o djetinjstvu ili fantastičnih zgoda), no tek se u posljednje vrijeme počinje intenzivno proučavati i njegov opus za odrasle, premda se javio poezijom još 1957. godine u Knjizi sedmorice. Slijede kroz desetljeća samostalne zbirke (Ekvilibrij, Riba na biciklu, Leonardo nad Zagrebom itd.), a u posljednjih desetak godina Balog je intenzivno nastavio s gimnastikom riječi i misli, ludističkim preokretanjem zbilje, unoseći u hrvatsku poeziju osebujan zaigran stil. Balog se dokazao i kao romanopisac (njegov roman Predživot, objavljen 2001., prvi je dio zamišljene autobiografske trilogije), pisao je i specifične aforizme („balogizme“), (primjerice, u knjizi Tko me što pita od jabuka), bio je i vrstan ilustrator, slikar kipar (imao je niz samostalnih izložaba).

Počelo je, dakle, s Knjigom sedmorice (1957.), u kojoj samoću kiti nostalgijom, ali pjesmom Poslije takozvane smrti najavljuje svoj budući složeni pjesnički refleksivni svijet – u toj pjesmi govori se o prožimanju duha i tvari, o granicama života i smrti, o nedefiniranom svijetu bez kauzaliteta, u kojem izgubljeni čovjek uvijek uzaludno pokušava pronaći svoje jedinstvo. Slijedi zbirka Ekvilibrij (1962.), pa zbirka Pepeo i pepeo (1968.), u kojoj Balog započinje sa svojim virtuoznim ludizmom  - subjekt se zapliće o vlastite ruke i noge, vere se po vlastitoj glavi, fizički i psihički se depersonalizira, jer ne može pronaći uporišnu točku u labirintu sebe sama. U zbirkama Preporučena ptica (1975.) i Sklon disanju (1982.) Balog nastavlja razvijati te misaone i jezične akrobacije, pretvarajući svijet u grotesku u kojoj svijet izvrće naopačke, u kojoj je nemoćni subjekt gotovo luđak koji se uzalud pokušava pronaći u posvemašnjem kaosu. Balog besmisao prikazuje neuobičajenim slaganjem riječi, i pjesnički i avanturistički teatralizira postojanje kao bezizlazni usud. Tu igru briljantno će razviti u najnovijim zbirkama (Pjesme za prvu ruku, U ponedjeljak ne mogu, itd.), u kojima se jezik javlja kao jedina duševna terapija. Stvarnost je u Baloga često personificirana, a time autor ironično predstavlja život kao živo biće koje upravlja čovjekom, mijesi ga, preokreće, izluđuje – život je sila koju čovjek nije u stanju ukrotiti.

U pjesmi Što ujutro radimo (u zbirci Preporučena ptica) tako će opisati kako ljudi ujutro skidaju sa sebe sobe, kako oblače jutro na se, kako pokušavaju isprobati život. Tako pjeva ...“pa stojimo ispred zrcala / s kojom nam se / fizionomija / poprcala / i vidimo da smo / život obukli / naopako / unutra lice / van podstavu.

 U bezobličnom svijetu mnoge pjesme nemaju naslova, počinju odmah slučajnim, zatečenim stanjem, što pokazuju, npr. pjesme u zbirci Sklon disanju. Tako će jedna pjesma, tj. nenaslovljena tužaljka jednoga obezglavljenog subjekta glasiti: „hvatam ravnotežu / golim rukama i gornjim dijelom / na širokoj podlozi / koju ne mogu sagledati / ukroćujem vlastite korake / istjerujem ih i utjerujem / u cipele.

Takve, 'naopake' pjesme, istodobno i gorke i slatke, vidljive su i u zbirci Riba na biciklu (1977.), u kojoj subjekt kreće u potragu za vlastitim središtem, u utrku sam sa sobom i životom, koju će unaprijed izgubiti. U pjesmi Natječem se pjesnik će tako napisati: „natječem se / sam sa sobom/pred ciljem / podmećem si nogu / da ne budem drugi.“

 Balog ponekad odluta u teške, egistencijalne svjetove, opjevava mučan osjećaj zatočenosti u vječnoj tajni postojanja. Balogove duboko misaone i tragično intonirane pjesme najizražajnije su u zbirci Omča (1987.), u kojoj će često koristiti metaforu nevidljivoga zida o koji čovjek udara glavom, pokušavajući prodrijeti u svijet slobode - postaje klaun, pantomimičar koji uzalud širi ruke i pipa prozirni zid koji ne može probiti. Tako pjesma Dotičem zid vrlo dobro ilustrira nemogućnost slobode koja je uvijek ograničena nečim 'ispred' i nečim 'iza'  i koja uvijek ostaje samo grčevito htijenje da se od nečega pođe i da se nekamo dođe. „Čovjek se rađa slobodan, ali je svugdje i svagda u okovima“, rekao je Jean Jacques Rousseau, a baš ta misao vlada u toj zbirci u kojoj čovjek ne može prekoračiti zadane granice, čak mu i misao uvijek udara o nešto. U zbirci Omča Balog je najviše dosegao svoje kozmičke svjetove koji također ne nude utjehu, jer i vječnost je mučna kao i konačnost, čim čovjek nema definicije svoga postojanja. Tako se brojna pitanja bez odgovora obavijaju oko ljudskoga bića i postaju omče koja ga stežu, a čovjek obitava u kavezu u kojem nikada ne može dostići spoznajni mir. Pjesmu Pod reflektorima mraka Balog će završiti: „na rubu svijeta i nesvijeta / oči se od siline mraka raspadaju / uši od snage tišine / nemoguće je napustiti / omču elipse.

No  u zbirci Leonardo nad Zagrebom (1994.) nastavlja svoju omiljenu jezičnu terapiju – ludizam, kao jedini prkos, jedinu pobjedu nad apsurdnim svijetom. Opet premješta subjekte i objekte, sve oživljava, pa će tako praznina postati živa i slikovita, a umjetničko pero pokazat će se svemoćnim sredstvom preobraženja svega u sve. Tako, npr. u pjesmi Rezignacija u žutom čovjek nije taj koji gleda, nego se pogled osamostaljuje od njega, pogled gostuje u ormaru, na statičnim posudama, silazi na vješalicu, objesilicu, na kojoj bespomoćno visi odjeća.

Ali, vrhunac je, kao što rekosmo, zbirka Pjesme za prvu ruku (2003.), u kojoj je Balog pokazao svu svoju pjesničku virtuoznost, svoje umijeće da jezičnom akrobacijom i nepokretno pretvori u pokretno, da ludističkim jezikom pokaže dezorijentiranu svijest u dezorijentiranom svijetu. U toj hipnozi ne zna se tko koga nosi, a izgubljeni subjekt postaje šarmantni lakrdijaš, premda je njegova potraga za smislom bolno egzistencijalna. U pjesmi Moje ruke piše: „moje ruke se noću / strave za mene / slušaju kako teško / dišem / zabrinjavaju ih noge / koje se s vremena na vrijeme trznu / misle grom je u tijelo udario / munja je oči popila / pa ruke / jedna preko druge legnu / križ od sebe / naprave / misleći da me / nema.

U nizu stihova Balog će se izokretanjem sintagmi, smišljanjem novih leksema, pokazati kao majstor stvaranja iskarikiranih stanja u kojima subjekt nastoji svoje krhotine sastaviti  u cjelinu, upisati se u svijet. Nevjerojatan spoj tragike i živosti, duboke rezigranice i dječje ludosti, monotonije i jezičnoga sporta.

Često subjekt (antisubjekt) prebacuje teret iscrpljene duše na tijelo, pa ono dobiva vitalne funkcije, postaje nosač duše, jedini još preostali dokaz da je subjekt još živ, da ipak postoji. To, na primjer, pokazuju stihovi pjesme Silazim si: '“silazim si niz sebe / s pogledom u kraj vremena / gledam niz prsa si / serpentine rebara / u mrak se spuštaju / prtim se na leđima.“ A najzanimljivije su Balogove autistične igre sa samim sobom ('ne znam se plivati', 'skačem po sebi', 'gazim se nogama', 'zavučem se u mene', 'nešto me trči', 'nešto me leti', 'nešto me žuri kad se ne mogu dožuriti').

Te ludističke težnje da se zahvati neki čudnovati proces u subjektu koji nije nikada svoj, Balog nastavlja i u idućim, najnovijim zbirkama (U ponedjeljak ne mogu, Zvijezde ne gore uzalud, Stoj ili pucam od zdravlja itd).

Balog nikada nije htio potonuti u monotonu rezignaciju, nego je očaj nastojao pretvoriti u igru, što je jednako je teško i originalno kao i potrčati s polomljenim nogama. A Baloga je spasio jezik – njegov vječni kisik kojim je slobodno, unedogled udisao i izdisao svijet.

Zvonimir Balog je u svojoj je bogatoj rukopisnoj ostavštini ostavio i svoje lucidne eseje o poeziji, koja je za njega božanstvena iracionalna sila, svijet na granici razuma i ludila, svjesnog i podsvjesnog, čar traganja sa samim sobom, za izvorištem vlastite inspiracije. Donosimo jedan od tih neobjavljenih eseja.

POEZIJA KAO SLAST

Paul Valéry drži kako je „slast bez putokaza“ načelo pa i prva svrha umjetnosti, odnosno pjesnika. Opet se nalazimo pred jednom apstraktnom deskripcijom, ali iz koje se ipak može iščitati kako je poezija uživanje koje nema pravila. Ako nema pravila, znači da ima slobodu koja je, pretpostavimo, i uzrok uživanja. Valéry ne bi bio pjesnik da istodobno nije i skeptik, koji sumnja u ostvarenje takvog djela. Ustvari, vjerojatno sumnja u mogućnost apsolutne slobode, unatoč tome što u stvaranju sudjeluje i svemogući. „Bogovi“, da citiramo pjesnika, „nam milostivo pružaju zabadava prvi stih; na nama je da izradimo drugi koji bi trebao biti na razini prvog.“

Jesu li pjesnici u tome uspjeli? Pjesnik je svjestan kako je tajna poezije duboko skrivena, kao uostalom i svaki dio univerzuma, pa i onaj u koji gledamo, koji možemo opipati, omirisati, ali ga ne možemo opojmiti. Čulo za pojmove nam je zakazalo, bolje nam funkcioniraju jagodice na prstima, nos, oči, uši, negoli mozak. Ali i da ga razvijemo, bojim se da bi bilo isto, jer što se više tajni približavamo, to ona više uzmiče, udaljava se i zakopava, kao da nas provocira, izaziva, poziva na igru kojoj nismo u stanju vidjeti kraj, ni potpuni smisao. Kad Valéry kaže: „Sve što vrijedi dobro je skriveno“, tada primarno misli na poeziju i na užitak traženja, o kojemu teorija književnosti nema prevelikih spoznaja. „Tobožnje pouke iz povijesti književnosti gotovo i ne dodiruju tajnu postojanja pjesama“, kaže Valéry koji dapače, sumnja i u ono što pojedina teorija apodiktički tvrdi da zna. „Sve što povijest ima za zapaziti beznačajno je.“ Značajno je, dakle, tek ono što se krije u samom pjesniku i u pjesništvu, ali mi još, na žalost, nemamo oči kojima bismo to vidjeli. Imamo oči za gledanje na kraj svemira, za gledanje u strojarnicu atoma, ali ne i za gledanje u središte fenomena poezije, koji je skriveniji u ljudskom duhu od samog ruba univerzuma. Tu je, a dalek je. Ljudski duh širi je od beskraja, jer kad kažemo „beskraj“, on se proteže po duhu i još pored beskraja ostaje slobodnog prostora za drugo.

 Valéry pisanje poezije naziva luđačkim zanimanjem, vjerojatno iz razloga što sami pjesnici nisu u stanju izreći što je to čemu su posvećeni. No imenicu „lud“ ne koristi u pejorativnom smislu čim pjesnike naziva „sjajnim nesretnicima“. Valéry koristi riječ „ludilo“ kao ublaženicu njenoga pravog značenja. Tako i pod „nesretnicima“ ne zamišlja očajnike pred samoubojstvom, premda su se mnogi i tako osjećali i oduzimali si život, nego je riječ o proturječnoj riječi koja govori o „sretnom nesretniku“, što prije izaziva zavist negoli sažaljenje. Autor sam pojašnjava ublaženicu ludila, ističući kako tim atributom kiti sve „one čije je glavno oružje mišljenje koje se ima o sebi i čija je glavna sirovina mišljenje koje imaju drugi o nama.“ Valéry je svoj duh smatrao jednim iz „najtamnije vrste“, koji koketira  s riječi „ludilo“. Zapravo je riječ o tome da je njegov duh jednako taman, kao i neprohodan, zato i kaže: „Ima dosta osoba, i obrazovanih i dobroćudnih, i dobro raspoloženih prema meni, koje čekaju da me se prevede na francuski da bi me mogle čitati.“

Valéry odgovara da je očajan što žalosti „ljubitelje jasnosti“. Istodobno im daje do znanja da jasnost ne nalazi „skoro nigdje“. Pa je tako ne nalazi ni u pjesmama svog starijeg prijatelja i učitelja, Stephanéa Mallarméa, dapače drži da je „pojam teško razumljivog pisca“.

Da bi se pojedine pjesnike razumjelo, ne pomažu ni stručne analize. Stručnjacima Valéry mnogo ni ne vjeruje („Gotovo da su mi skoro uvijek nepodnošljivi stručni tumači, koji žele istaknuti značaj i tumačiti što je to pjesma“).

Prvi tko bi trebao znati što je poezija svakako je pjesnik. Međutim, i on je pun pitanja i sumnji. Stoga će i Mallarmé upitati svog mlađeg kolegu (riječ je bila o prvom otisku pjesama koje je dobio na korekturu, a koje je tiskao nakladnik Cosmopolis): „Ne nalazite li da je to djelo ludila?“ Ne znamo što je Valéry odgovorio. Znamo jedino da poezija po Valéryju mora biti misaona, filozofska i da je za to potrebna duboka koncentracija. Nije vjerovao u inspiraciju, jer pjesnik ne može biti pjesnik samo u određenim trenucima egzaltacije i duhovne opijenosti, koja nerijetko graniči sa smušenošću. Tako pišu romantičarski dripci. Ono što sa sigurnošću znamo jest da je pjesništvo zanat zanesenjaka i da se njihov alat zove jezik, sve je drugo puko proizvoljno, subjektivno nagađanje, nerijetko na razini nemuštog trabunjanja. Mallarméovo pitanje svakako ne spada u tu kategoriju. Sumnja da poezija može biti proizvod ludila nije bez osnova. Pitanje je tek može li lud znati da je lud. Mallarmé očito u tom trenutku nije još bio s one strane tamne crte. No jedan dio, i to onih iz prve lige, ekvilibrirajući nad provalijom bivanja i vlastite svijesti, izgubio je ravnotežu i uronio u tamu ispuštajući krikove i zapomažući. Nisu li upravo ta zapomaganja osnovna nit oko koje se kristalizira poezija? Za te ne uvijek sretne nesretnike kažemo da im nisu sve ovce na broju. Oni koji su svjesni svoje nesvijesti lunjaju, zaviruju u sve zakutke svijesti i podsvijesti ne bi li pronašli izgubljenu ovcu. Nije li taj „ble, malena, ble“, pored prvog stiha što su ga pjesnicima poklonili Bogovi, drugi važan stih, ravan prvome? Treći stih, autora iz prve postave, trebao bi biti čista duhovna alkemija koja je u stanju pad u provaliju pretvoriti u let prema obećanim zvijezdama, dalekom zavičaju, a krik i zapomaganja u pobjednički usklik i odu radosti. To je pravi prostor u kojem bi se trebali kretati analitičari, a nikako ne bi trebali secirati krik i otkrivati u njemu glazbu i arhitekturu i tehničke, postojeće i nepostojeće irelevancije. Na žalost, takvi analitičari u stanju su dotjerati do najviših društvenih počasti i priznanja, nerijetko ih se nagrađuje članstvom u raznim akademijama i doktoratima. Kulturološka povijest poslije ne zna što s njima i zašto su zaslužni pa ih stavlja na marginu.

O poeziji se, dakle, može govoriti kao o slasti i uživanju, uživanju u sjajnoći vlastitog duha, koji se prije svega u stanju inatiti, kako sebi, tako i okoseblju.

 Istodobno ona je nužda, prinuda energije kojoj smo podložni. Stoga će Valéery jednom zgodom reći Andréu Gideu, koji mu je kazao da bi se ubio kad ne bi mogao pisati, da bi se on, pak, ubio kad bi ga netko natjerao na pisanje. Zvuči kao anegdota, međutim, u tome ima nerazjašnjive okrutne istine. Slične se stvari događaju. Pisci, nezadovoljni što moraju danonoćno pisati domaću zadaću kojoj nema početka ni kraja, često su u iskušenju i odlučni su fizički likvidirati sadističkog učitelja u čijoj su vlasti. No tko je taj netko tko pisca nagoni n čin pisanja? Nepopustljivi pjesnik otkriva da je taj netko njegov dominantni dvojnik koji stanuje u potkrovlju njegova vlastitog imena. Otkriva da je njegovo ne drugo, već prvo ja. Kada pomračeni pjesnik shvati da je nasilnik u njegovoj kući, kuću diže u zrak, ubija toga nekoga koji parazitski egzistira u njegovom ja. Iznenađen da je on sam taj nasilnik, ogorčen je i nepopustljiv i osuđuje se na najtežu kaznu, smrt.

No ima ih i koji se osuđuju na izgon iz svijesti koju proglašavaju izdajničkom. U tamnom sebi, gdje su se prognali, ne prepoznaju nikoga, pa ni sebe. Kad se pogledaju u zrcalo, jedni u njemu vide Aleksandra Velikog, Ivana Groznog, Ahilu, Napoleona, Cezara… dok većina umjesto svoga lika vidi lik samoga gospodina Boga. Ovi posljednji u najužem su izboru velikih, koji, da bi to uistinu i potvrdili, čekaju da im Bog šapne četvrti stih. Nestrpljivi su u iščekivanju božjega glasa, glava im se trese, ruke im drhte, grizu olovku, a kad božji lik počinje nestajati iz zrcala, razbijaju masna stakla da bi vidjeli kroza nj kamo je nestao Bog. Pjesnik je tada sav očajan, u stanju je razoriti i zapaliti vlastitu kuću, ako je ima. Ukoliko je nema, skida zvijezde s neba, pravi od njih ogrlicu za neostvarenu ljubav, čekajući je udara glavom o zid, glasno izgovarajući peti stih.

Da je pisanje mnogim pjesnicima težak posao, ima podosta primjera. Goethe se mučio na Faustu, dotjerujući ga i ispravljajući punih dvadeset godina. Poneki pjesnici desetljećima čekaju nadahnuće, još ne vjeruju razumu. Jedan od njih je Schiller koji kaže: „Treba prepustiti sve stvaralačkoj moći nadahnuća, a ne hladnom razumu i njegovim popravcima.“

Pojedinci su čekali nadahnuće godinama, uzalud, nisu ga dočekali. Pa kad nije bilo nadahnuća, krenuli su na posao poput starih preciznih zanatlija. Tako je Turgenjev svoju glasovitu priču iz Lovčevih zapisa pod naslovom Harj i Kaljinič sastavljao i rastavljao, pisao od početka čak trinaest puta. Svaka mu čast, skidam mu šubaru. Inače sam mišljenja, ako nekome neki posao ne ide, neka izabere drugi koji će mu ići, što se muči. No očito sam u krivu – valja se pomučiti, narod ne kaže uzalud „bez muke nema nauke“. Više vjerujem pa i u mučan rad bez inspiracije i plodove popravka, negoli u brzopleto trabunjanje kao posljedicu gromovitog iznenadnog bljeska tobožnje genijalnosti.

Schiller dalje brani nadahnuće u pismu pjesniku Justiniusu Kerneru: „Oni koji kritikuju stide se i boje brzog i prolaznog ludila koje je svojstveno svakom stvaralačkom naporu.“

Riječ je vjerojatno o nenadanom i kratkotrajnom ludilu. Ne znam zašto bi se netko trebao stidjeti. Ukoliko bi se netko trebao stidjeti, to bi mogli biti luđaci kratkog daha (duha), jer sve upućuje na to da pojedini takozvani poete glume ludilo pošto je ono postalo in, od njega boluju i pjesnici iz prve garniture, u kojoj razlikujemo dvije vrste pjesnika. Jedne koji osluškuju riječ božju i kojima Bog šapće i druge, koji rade po diktatu đavla, kojima na uho šapće sam vrag. U osnovi razlike nema s obzirom da je vrag glasnogovornik dragoga Boga.

O ovima drugima svjedoče i Puškinovi stihovi u pjesmi Razgovori izdavača s pjesnikom:

 

Nekakav demon je vladao

Mojim igrama, besposlicom;

Za mnom je svuda letio,

Meni je divne zvukove šaputao,

I teškim, zapaljenim nedugom

Bila je ispunjena moja glava

 

(Nedug – staroslavenska riječ za bolest)

Taj isti demon koji mu je šaptao stihove pozvao ga je na dvoboj u kojemu je izgubio život.

Ako je točno ono u svezi s Bogom, tada je poezija božja riječ, božji šapat, čak i kad je u igri demon. No što je božji šapat, kako glasi njegova definicija, ostaje zagonetno, kao što je zagonetan sam život sa svim svojim pojedinostima, jer i žubor vode, kao i cvrkut ptica, tvorčev su šapat, kao što su boje njegov osmijeh, mirisi njegov dah.

Tako stvari stoje s pjesničkim nadahnućem. Nadahnuti pjesnici, iako su sami preživljavali trenutke neobičnog stanja nadahnuća i bili svjedoci njegove stvaralačke moći, iako su sve to u tančine opisali,  ipak nisu razaznali i dokučili tajnu podrijetla nadahnuća, niti tajnu njegove umjetničke moći. Nešto su tek naslutili. To nešto označili su kao „demonsko i patološko“, dakle, đavolje i bolesno. Pjesnici samo slute, stoga je i poezija samo slutnja.

Pa ako ta slutnja ima snagu opijuma, ostaje nejasno zašto su mnogi pisci, prvenstveno pjesnici, posezali za pravom drogom. Što su time željeli postići? Zaborav, mir, nirvanu ili suprotno - bolje sjećanje na zvjezdanu prošlost i budućnost, udvostručavanje emocija, nemir. Ali zašto nemir kad pjesnici ionako drhte poput nekadašnjih zrakoplova s propelerima koji, prije nego li će poletjeti, bivaju prožeti nerazjašnjivim nemirom?